Poezija Novog Vukovara

Evo još jednog dokaza da u Vukovaru ima života, kreativnosti, umjetnosti. Ovdje možete zaviriti u duše nekolicine mladih vukovarskih pjesnika i pjesnikinja koji su se medju prvima odvažili predstaviti svoju poeziju širem čitateljstvu.

Bojana Bogosanović
Monika Tomanić
Siniša Mitrović
Slaven (Manki)
Snježana Lucić
Igor Letilović
Anita Srdoč
Petra Đuričić
Josip Dinješ, Joc

Bojana

Bojana Bogosanović | 1987. godište | Borovo | Ekonomska Škola

Noćas

Noćas sam inspirisana tugom
Noćas slomljena u samoći
Noćas umorna od želja
Tako bih htela negde poći

Noćas u melodiji tišine
Noćas vezana su mi krila
Dok misli se moje bore
Sve brže kucaju bila

Noćas želim živeti život
I noćas pobeći od tuge
Pobeći od jednoličnosti
Jednobojne su moje duge

Noćas želim prkositi željama
Noćas imam odličan plan
Noćas, ne sutra, nego noćas
Ali polako mami me san

Poslednja pesma o tebi

Ne razmišljam, ne zovem te
Ponekad se prisetim tvoga broja
Ne tražim te, ne spominjem te
Ne želim više biti tvoja

Više mi ne znači sneni pogled
Mada kad te sretnem oči ga prate
Osmehom, osmeh ti kradem
Ali usne ne žele da te vrate

Ne znači mi ništa tvoja blizina
Niti miris tvoga tela
Niti tvoja tamna kosa
Sada imam sve što sam htela

Ali opet pišem o tebi
Iako znam da ne bih smela
Ako zaista bude poslednja
Znači da sam prebolela

Pismo

Pišem ti pismo koje nikada nećeš dobiti
Držat ću ga uvek tebi na dohvat ruke
U meni
Sve i kada bi saznao da postoji
Nikada, nikada ne bi pronašao trag
Ne bi ga prepoznao
Ne lutaj, ne gubi vreme
Pišem ti neke bezvredne reči
Jer me ovako bespomoćnu
Samo papir oslobađa
Bezvredne, nabacane reči
Što gube smisao pri samoj pomisli
Da su namenjene tebi
Ponižavajuće
Pišem ti pismo koje nikada nećeš dobiti
Držat ću ga uvek tebi na dohvat ruke
U nama

Monika

Ja sam Monika Tomanić. Imam 18 godina i idem u četvrti razred Ekonomske škole. Bavim se aktivno stolnim tenisom, naime treniram ga u STK Vukovar 91. To mi je jedan od najomiljenijih hobija i oduzima mi većinu vremena. Hobi mi je još i plesanje (naravno ne profesionalno), volim jako puno čitati, te pisati pjesme, čak pišem i roman, učim, izlazim itd.

Izlazim najčešće petkom i subotom i to na različita mjesta, najčešće u Joker pub, Blacky tu i tamo, te završim u Vadisu... Što da kažem više o sebi? Volim dobru mjuzu, dobro društvo, dobre filmove itd. (ne volim se hvaliti, al eto)

Pozdrav

Monika

Svjetlost

Spavam...
Budim se.
Opet spavam i opet budim se.
Proganjas me ti mracni stvore,
Ali pobjeci cu ti, znaj
Pratit me ne mozes vjecno.

Ponoc otkucava, a umorne oci traze te u tami,
Da, tamo si, vidim te jasno,
Svojim crnim ocima bdijes nada mnom
Ali ne bojim te se.

Nisi ti vise moja sjena,
Koja me proganja i
Nedozvoljava da zaboravim,
Ti si samo mracan stvor iz moje proslosti.

Ostani tu u mojoj sobi,
Nek tvoje oci i dalje bdiju nada mnom
Nek podsjecaju na proslost koju necu zaboraviti
Ali ne bojim te se vise, znaj, moja proslosti
svjetlost me je obasjala.

Gle, pomislih pa ti uopce nisi strasan
Stvor kojeg sam se bojala,
Koji viri iz kuta moje sobe,
I promatra me svojim crnim ocima
Ne dajuci mi miran san.

Slobodno bdi nada mnom,
Ali ne bojim te se vise, znaj, moja tamna sjeno,
Svjetlost me je obasjala i zaspala sam.

Bol

Boli me jako kad vidim tvoje ruke,
Oce moj jedini.
Boli me jako kad vidim tvoju krivu kicmu
I cujem tvoje jauke bola.

Boli me, jako me bole tvoje rane
Oce moj jedini.
Crne tvoje dlake prerano osjedise,
A zguzvana koza celo ti krasi.

I dalje radis, premda te svaka
Kost u tvome tijelu boli.
Radis bez rijeci, bez prigovora,
Bez jauka na svom radnom mjestu.

Kako me boli tvoj preplanuli ten,
A svaka korica kruha zastaje mi u grlu
Jer ona je jedna rana na tvome tijelu
I jedna bijela dlaka u tvojoj kosi.

Sinoc si majci kraj svijece na stolu
Bacio pare i plakati stao,
Niti ima srece, niti srecu pruza
A kosa dalje guzvano celo krije.

Boli me jako ovaj moj zivot,
Gledam tebe i jos jace me boli.
Boli me, oce , boli me vise nego tebe,
Al plakati necu, necu jedino radi tebe.

Licemjerje

Licemjerje je zavladalo svijetom.
Iskrenih ljudi vise nema.
Znam i tebe, bahata zeno,
Lazno sazaljenje, prekri ti lice

Nitko te vise, mali covjece,
Razumjeti ne moze, niti zeli.
Samo nastavi prehranjivati djecu
Svoju i nemisli o drugima!

Smijesno je to, vrlo dobro znam,
Sto najotmjenije zene, najvise placu.
A sto uboge radnice, skamenitih suza,
Koracaju kroz zivot, bez smijeha ali i bez suza.

Gle covjeka, znoj mu celo grije,
Radnicka mu crna ruka,
Sjekiru drzi, zuljeve stisce,
No radi i radi za djecu, male sirocice

Svoje. Bez ijedne rijeci, bez pitanja, kletve.
Zna on dobro sto je zivot,
Ali neznas ga ti, bijala zeno,
Lazne suze, nepomazu nikom.

Skitnicama se smijes, pijance izbjegavas,
Siromahe ne volis, sirotisa potcjenjujes.
I onaj pas na ulici bez nogu,
Smrt je zasluzilo jer nije poput tebe.

A oni jos vise iznad vas.
Koji drze konce i povlace sve nas.
Koji stvaraju satire, lakrdije, ironije,
Od zivot, nas, malih ljudi najvise.

No pobunit ce se jednom narod,
Nismo mi samo propale lutke,
Spremne za zivot u bijedi i tuzi.
Dok vas smijeh dopire do nas.

Ima nas najvise, al zivimo najgore.
Ima vas najmanje, al zivite najbolje,
I onaj plac, djeteta bez hrane,
Cujem i sad, kroz hladne nocne magle.

Jednom je jedan narod plakao,
Krvave suze, no nitko ga cuo nije.
Jednom je jedan narod, molio,
No ni molitvu nitko cuo nije.

Znaj te, vi koji povlacite konce nad nama.
Bolje cujte sto vam vase lutke govore.
Jer i ona krpena lutka, kad nema sto jesti,
Nije samo obicna krpena lutka.

Licemjerje je zavladalo svijetom.
No nemoze ni ono vjecno da traje.
Posteni ljudi, povucice konce,
I srusiti vlast, onih koji cine tragedije od nas.

Nocas

Nocas netko prolazi pored tvoje kuce,
Cujes li mu korake???
One iste, njezne, lagane korake,
Andjela koji hoda nebeskim vrtom.

Nocas ti je netko pokucao na prozor,
Vidis li mu lice???
Ono isto, bijelo, lijepo lice,
Andjela koji te gleda iz nebeskog vrta.

Nocas netko njezno pjeva,
Cujes li ga?
Onaj isti tihi, sladunjav glasic,
Andjela koji pjeva svom djetetu.

Nocas je netko umro zbog tebe,
Znas li tko je to???
To je onaj andjeo koji te je volio,
Razumeo, zivio za tebe

Onaj koji je koracao tvojom ulicom,
Koji je sisao s nebeskog vrta,
Samo tebe da voli, a ti ga
Niti ove noci ne cujes, ne volis.

Poletela je visoko jedna ptica mala,
Nikad se vise vratila nije.
Njen tihi, sladunjav glasic,
Nitko vise ne cuje, mozda samo
Andjeli, njezine saputnice, sestre mile...

Odlazim S ......

Lazes svaki put kada me pogledas,
Svojim djecijim ocima odrasle zene.
Lazes kada kazes da me volis vise od njega,
Ti neznas sto je ljubav, sto je bol

Sto je rana koju ti pritiscu
Oni koji su krvlju vezani s tobom.
Pala je zadnja latica cvijeta koja me
Cinila zivom, koja me vezala za tebe.

Nema vise niti jedne spone kojom me lazes,
Prekinula sam zacarani krug,
Zauvijek ti dopustam da me ostavis,
Da me vise nelazes da odes od mene.

Nisam vise prepreka tvojoj sreci
Ili pak tuzi, ako si covjek.
Nisam vise povod za tvoju svadju,
Savjest je tvoj jedini drug.

Ako ti ona dopusta mirne snove,
Ja se buniti necu, jer te volim.
Volim te krvi moja, volim te
Sklanjam ti se s puta jer si slijepa

Jer tvoje oci, crna, zla mrlja prekri.
Ti lane moje malo vidis, ali nevidis.
Osjecas, ali ne raspoznajes,
Ti si ziva, ali nisi vise svoja.

Zato odlazim iz tvoga zivota,
Nemoj plakati, mene to boli.
Sjeti me se ponekad, krozu crnu mrlju
Koja me ne voli, tjera od tebe.

Uvijek cu te cuvati, no
Vratiti se nikad necu, nemogu.
Jedino ti mozes doci kod mene,
Kada crne oci ugledaju sjaj i prostrano nebo.

Tebi

Htjela bih napisati koliko te volim,
Koliko te zelim i koliko mi treba

Htjela bih recima definirati osjećaje svoje,
I ubiti dosadu onih koji me slušaju.

Mogu jednostavno reci volim te,
Volim te sad u okvirima nase realnosti,
A sigurno sam te voljela i prije,
Mnogo, mnogo prije nego što sam te znala.

Tvoje oči i tvoje usne sanjala sam.
Bio si neznanac koji na vratima moje sobe
Cijeli svoj zivot čeka samo mene
I koji i umire radi mene, radi nas.

Nisam se plašila osjećaja koji naviru brzo
Koji zatvaraju moje srce za druge,
I koji jedino TEBI daju pravo na mene.

Noc je tamna, mjeseca nema,
Znam da nećeš ni večeras doći
No čekam te i noćas na obalama
Mog rodnoga grada.

Htjela bih napisati na nebu da dođeš,
No ti nisi romantičan neznanac
I znam da je ni ne bi vidio i ne bi dosao,
Makar moje suze prekrile grad
I otopile sve moje šečćerne snove.

Htjela bih napisati i sad koliko te volim.
Koliko te želim koliko mi trebaš.

Htjela bih rečima definirati bol svoju
I ubiti dosadu onih koji me slušaju.

Siniša

Siniša Mitrović
Rođen u Osijeku 25.02.1979. U vihoru rata promjenio više sela i gradova. Trenutačno živi i bavi se razvojem civilnog društva na području Vukovarsko srijemske županije ali i širem području Hrvatske, Jugo-Istočne i Zapadne Europe.

Piše pjesme, pjeva u band-u, svira sve i svašta i radi koncerte.

Breskva

Asocira li te ona na nešto
Na nešto što si davno bila možda
Na izgubljenu mladost
U vrtlogu života

Sjaj koji se prelijeva na suncu
Rumenu boju punu životnoga soka
Ne brini dok misliš na nju
Nikad nećeš iscrpsti svu energiju
Imaš je zauvijek, sada i tu

Samo hrli daleko stići ćeš zvijezde
Ti znaš, polja breskvi
čekat će na tebe
vratit im se jednom moraš

Da li si

Svakakva glupost
Može biti izrečena
Iz ljudskih usta

Da li si ustrajna
Kao što nisam Ja
Kao svaka glupost
Prevaljena preko mojih usana

Sve to ne čini me
Nimalo sretnim
Samo ustrajnim u svemu
U svojoj gluposti

Dodir

Nepopravljiv
Kaotično-kreativno nepopravljiv
Svojom maskom zavarao bi i vode
Pomislile bi da se davim, utapam

A Ja bih opet isplivao
Do ružne obale, daleko od sunca
HA! Pomislim za trenutak na nju
Daleku i prividno odbojnu

U svojoj mašti
Ona neće da zna. Ne, ona ne zna
Zašto misli lete iz maglenog jutra

Preko puteva
U daleke usjeke škripca
I kome sve to treba

Možda meni
I skriveno upućeno njoj
No, hladan led je tamo
I nju to ne dira, NE, još za sad
Osjećam kad ju dotakne bit će kasno

Vukovar

Kakav je to grad
U kojem bolesnici hodaju poput vjetra
Mladi se kunu u Sotonu
A stari u lažna obećanja i prevare

Kakav je to grad
U kojem možeš odvojiti djete od drugoga
Rastaviti dječiju igru
Ubiti javno njihovo djetinjstvo i proći nekažnjeno

Kakav je to grad
U kojem ljudi komuniciraju samo iz nužde
Gledaju se poprijeko
Režu druge svojim pogledom

Kakav je to grad
Recite mi molim Vas
Kakav je to grad

Slaven

Slaven (Manki) | 1984. godište | Vukovar | Student

Pjesma o mjesecu

Mjesec noćas nije prava kugla
Kao da ga otkinuše malo
Dva-tri sata malog noćnog rugla
Da mi stvore par bauka stalo

Da bi bio savršena kugla
Bauci bi trebali otići
Pitali bi zašto nema ugla
Savršenstvu ne bi znali prići

Shvatio sam da on ima oči
Eonima nešto želi reći
Odluči se al taman kad sroči
Sa podsmjehom sunce će ga prijeći

Kratki sjaj mu neko jutro briše
A bauka kao da i nema
Duboko od pospanosti diše
Zaspao je u šumama Srijema

Badnjak

Rano se smračilo u dan kada je to obično
Mandarine i pjesme radosne drage su
Dugo će trajati mrak - vrlo sebično
Skraćuje gledanje prema preoranom tlu

Prostor je topao, svjetla se pale i gase
Ljudi su naizgled mirni i samo se sjećaju
Idu nekud, jedu i broje koliko od mase
Za tjedan, dva mukotrpno vraćaju

.......

Možda jedan stvor isto jede nešto
Nedaleko od ove moje godišnje noći
Nisam ga gledao dovoljno vješto
Ma nisam mogao stiskanjem pomoći

Idila ima početak i kraj, granice stoga
Začini padaju, nešto ipak ostane u kosi
Večeras je nemam, a dobra je droga
Drži vatru, Badnjak opet sebi nosi

.......

Glad poslije pljuska

Još za pljuska sjetili se trešanja
Nemoćnih bića zaspalih šorova
Otpala grana silinom vješanja
Jeza i slast na suzama korova

Viku nosio vjetar širom selom
Šaka ljudi u hajku se stapala
Kidali mladi prkos šibom vrelom
Jadan je koga je kazna zapala

Toplije kiše svodom mirisale
Caklile oči srca jače tukla
Krhke grane crvenilom disale
Strast im se u nevinost zavukla

Pred kineskim dućanom

Nije bilo malih kiflica
Da rak raka, baš nimalo
Puno vrelih crvenih lica
S osmjehom izloge snimalo

Bucka je prošla kroz vrata
Dućana kineske robe
Moglo je biti dva sata
I tri dugačke probe

Čitajući pekarske reklame
Čekao sam da izusti: može!
Da otkrije glatko rame
Plavim pripijenim do kože

Opet je prošla kroz vrata
Okrenula izlogu leđa
A majica skoro do vrata
I nekako bezveze smeđa

Crtačica

Nosila je okrugle okvire
Naočala sa dva tamna stakla
Ispod kojih zjenice se smire
Kada bi ih osama dotakla

Vezala je maramu za vrat
Ukrasila špicom prednju stranu
Pogledala je na čičak-sat
I u torbu stavila bananu

Vozila je sportski krv-crveni
Bicikl pri odlasku do faksa
Dok su joj još očni kapci sneni
Postade joj svakodnevna praksa

Slikala je neke glupe slike
Goli ljudi i priroda mrtva
Plašila se tuče, zla i vike
Nikad nije postala im žrtva

Smijala se bez da pusti glasa
Ne znam da li meni ili vicu
Zato sto je jedna druga rasa
Sam Bog neka preuzme krivicu

Smeđa boca

Gdje je samo ova boca bila
Na istoku, možda i na jugu
Koliko je plavih napunila žila
Cijeli život čuvala je cugu

Pjesak je riječni gutala
Ljubila usne mokre i jadne
Ulicama je djeca šutala
Umalo sa stola da padne

Prali je dvjesto i osam puta
Često druga ruha šivali
Grijala ju zidarova kuta
U njoj jedno pismo skrivali

Svoju tajnu odala je hmelju
Prijatelju u žutom i mlakom
Umorna al sretna jer je želju
Barem jednu ispunila svakom

Šuti kada pitam je za ime
Možda bijes iskazuje u muku
Ne znam da l' da ponosim se time
Al' prvi sam je pustio iz ruku

Željeznička

Zbor ranjenih breza
Noćni kostim trave
Treptaj do pola trijezan
Odbjegle note gnjave

Lutanje tupe duge
Zube smjehom cakli
Na mostu iznad pruge
Prsti nam se dotakli

Izdahnula crna boja
Miris smole zijeva
Sila pospanog stroja
Bijelom kamenju pjeva

Pramen se dlanu opire
Pada joj na usne
Pijani vrisak dopire
Odnekud tamo sa busne

Pjesma o Dunavu i meni

Dunav je rijeka zelena i plava
Ja sam čovjek tamnije kože
Koji čvrsto stoji iza stava
On karakter ofarbati može

Dunav je rijeka prilično brza
Ja sam tu da odlazim sporije
Kad zabacim i riba ne trza
Znam da on je tu da stvori je

Dunav je rijeka ponekad topla
Ja sam danas možda malo hladan
Od pomisli na istinu - hopla
Život kao njegov tok je zadan

Dunav je rijeka sa puno ada
Ja ne posjedujem baš ni jednu
Riječ u pijesku napisanu tada
Na koju vjetri nikada ne sjednu

Dunav je rijeka kojom se plovi
Ja jebiga taj plov samo pratim
Dok moli me val potpuno novi
Da ne pitam što dolazi zatim

Odlazak

Hajdemo odavde
Nisam više sposoban gaziti blatnjave staze
I nisam više zadovoljan onime što mi daju
Otiđimo odavde
Otiđimo prema izvoru mirisa što dopire
Dopire i otkriva mnogo o skrivenome
Bježimo odavde
Ovo nismo mi i ovo nije naša zemlja
Mi smo samo ljudi koji se ne snalaze
Ne osvrćimo se
Ono što dolazi brine se za nas
Onaj tko nam se nada zapravo sam ja
I poletimo
Da prekinemo traku i nasmijemo se
Svemu što je bilo naša stvarnost

Snježana

Zovem se Snježana Lucić, rodjena sam u Vukovaru 29.studenog 1983., od rata sam u Puli, apsloventica sam ekonomije u Puli, ljubiteljica sam beletristike i poezije, pjevam u mješovitom zboru, volim slikati i crtati.

Mom gradu

Što si mi ti,
tako dalek, tako plah?
Zašto tako drhtiš,
čega te strah?

Zar te Vuka ne voli,
il' ti je zima?
Muče li te kilometri
što ih među nama ima?

Snivala te dugo nisam,
žao mi je, znaj.
No razdovjenosti našoj
doći će kraj.

Grad heroja

Davno je bilo,
Godinama čak.
Pradavno za moje misli,
Mlade, premalene.

Rado sjećam se,
Tako rado, vode one
I mostova grada moga.

Cesta sokaka moga
Pusta je sad.
Čeka nožice male djevojčice.

Ta djevojčica
Nestala je.
Godine svoje učiniše,
A grad heroja i dalje čeka.

Grad mojeg djetinjstva

Čuvam te u sebi,
Tako dugo
Godinama nažalost.
Dokaz si moje vjernosti.
Privržena tebi i dalje se nadam,
U besanim noćima
O tebi mislim.

Mašem ti, ne primjećuješ,
Zovem te, ne čuješ.
Ipak nadu ne gubim
Jer te neizrecivo ljubim.
Zvat ću te, mahat ću ti:
Dok god u meni daha ima.

Moj grad

Tužan je moj grad
U ovo doba godine.
Prazan je pogled
Ljudi, lutalica.
Krošnja napušta grane,
Ogoljele tako strše
I straše.
Zamišljam strah
U očima ljudskim,
Očima iskvarenim,
Gotovo životinjskim.
Na granici razuma,
Na granici
Noći u dan
Čudni uzdasi čekaju zoru.
Tužan je moj grad,
Posve sam,
Posve napušten
U ovo doba godine.

Iselili su se osmijesi,
Pobjegli pred vikom vremena,
Zbog buke života,
Zbog hladnoće
Smrznuti,
Zbog mržnje
Ukočeni,
Razvučeni od uha do uha.
Nemilosrdno mi ovaj
Moj grad priča
Tužnu priču
Bez kraja,
Kojeg nitko znati ne može
Niti želi.

Možda kraj
Zbude se jednom,
Godine će o tom pričati:
Pričat će o mom gradu.

Povratnik

Guši me vapaj
Koji u meni vrišti,
Srce mi bol tišti
Za tobom, grade.

Povratniče,
Što misliš ima li
Sve to smisla,
Osjećaš li usamljenost
Koja ti se oko srca stisla?

Pričaj mi o životu svome,
Teče li od tamo
Gdje je stao?
Živote, sebičan li si
Jer si vrijeme dragocjeno
Ukrao.

Hoću li i ja povratnik biti?
Oh grade.
Razvučeno mi srce -
Uz sjetu prisjećam se
Zaustavljenog djetinjstva
Krvlju,
Umazanog, tako obilježenog.

Na pragu sve je stalo,
Dana onog koji bliži se.
Vrijeme kao da je stalo.
Meni nije.
Ono munjevito je prošlo,
Ne pita za išta,
Krade i samo ode.

Oh grade, sve nam vrijeme ote.
Sekunda je ipak
Da se vratim,
Da nastavim započeto.

18. studeni

Kao da očekujem
Taj dan.
Tiho se šulja
Uz glazbu tišine.
Duša nespokojna
Sluša.
Ne čuje.
Što čuti ima?
Zvuk koji postade
Tek san.
Tijelo pognuto sad se nijemo ljulja.
Ono iščekuje,
To ga brine.
Ne, to tako nije!
Ohrabri se,
Vrijeme pojelo je ružne
Krike, bol i plač.
Svijeću zapali,
Dosta je tmine.
Ne tuguj,
Uz grad smo slavni,
Svi mi koji smo
Rođeni u Srijemu.
Ne tuguj misleći
O njemu,
Ni ti, koji čitaš ovo;
Prošli su dani ti davni,
Ratni heroji
Ostali su zaboravljeni.
I razmišljati o svemu
Samo je muka teška.
Kao da te čekam,
Ti dane
u koji sam zašla.
Priznajem da ne boli ništa
Jer opet davno je bilo,
Priču ne smijem
Pričati.
Umor me svlada.
Jer ja ipak iščekivah
Taj dan
Moleći se
Da ga preživim
Tek kao san.

Susret s Vukovarom

Svakakve priče čujem.
Slušam li? Ne.
Sve što želim imati
U srcu nosim.
Sve najnježnije osjećaje
Uz tebe vežem,
Grade mog djetinjstva.

Gole grane te sada
Samo rese,
Ulice lišća su pune,
Ljudi mrzovoljnih.
A ja nisam ondje.
Potporu da ti dam.
Zajedno ćemo prisjetiti se
Priče proživljene.
Tako je, one tužne priče.
Zaplakat ćemo
Na obalama Dunava
Tražeći žrtve na dnu.
Naći nećemo ništa,
A ostat će voda
Slana od naših suza.
Natopljene ulice
Nosit će naše jauke
Nizvodno.

Hoćemo li plakati tek tiho
Ili ćemo urlikati od boli?
Vjerujem da
Zvučat ćemo poput
Ranjene životinje.
Moj grade, to i zaslužuješ.
Barem od mene.
To ću ti i dati:
Svoje suze.
Jer to je jedino što imam.
Od tebe tražim samo jedno:
Saslušaj me.
Daleko od doma

Mogu li te pozdraviti?
Reći ti koliko mi
Silno značiš?
Mogu li ti reći
Kako danas posebno zračiš?
Ne, ja to ne mogu.
Tužno priznajem,
A želim da nije tako.
Daleko sa od tebe, jako;
Bespomoćno zapomažem Bogu,
Molim samo da te pazi.

Ne mogu uzeti tvoje svodove
Za ruku,
Ne mogu utjehu dati
Tvojoj obali,
Daleko od doma
Pišem ovo
Prisjećajući se života
Koji su za te pali.
Najdragocjenije tebi su dali.

U sobi sama,
Od svog doma daleko,
Kilometre brojim po
Neznani put.
Ovo započetog dana
Uz tebe ne mogu biti,
Osim sama suze liti.
Što da činim?
Zapjevam ti tiho,
Čuješ li?
Jer ja ti pjevam, dome.
Jer ja želim da zapjevaš
Sa mnom.
Tad mi više nećeš biti
Tako dalek i plah,
Bit ćeš sa mnom,
Ja ću opet biti uz tebe,
Tamo gdje sam rođena.

Prva godina

Uzdahnem,
Izdahnem.
Ne osjećam ništa,
Praznina.
Ni bol se ne pojavljuje,
Ne tišti,
Ne traži da se isplače.
Neću ni ja tražiti,
Neću prisjećati se,
Staru ranu otvarati.
Nek' ostane zakopana,
Zauvijek.
Dosta je suza bilo,
Prva godina
Otkako tako mislim.
Nadam se drugoj takvoj
Jer vrijeme je da živnem.
Pusti, to iza nas sve je.
Bol boli,
Mene više ne.
Zadovoljno n apočinak idem,
Bez suza.
Prva godina,
Najmirnija.
Druge zavidne ostadoše
U prošlosti
I ne žele izaći iz
Povijesti.

Prestrašeni grad

Još pokoju riječ
Upućujem
Jednom usamljenom.
On tako žudi:
Osmijeha,
Ljudi.
Tek sam na ovoj jeseni
Stoji i vreba:
Kada pobjeći
Od brojnih neprijatelja.
Osjeća on to.
Mislite da ne?
Vjerujem da diše.
Strahuje.
Strahujem i ja:
Da ga ne volim dovoljno.
Možda i to osjeća.
Bojim se da ne patim,
A trebala bih.
Vjerujem da osjeća.
Vjerujem da me kudi.

Na kiši i vjetru stoji,
Strpljivo čeka,
Godinama.
Ne viče, ne predbacuje,
Samo čeka.

Mene dočekao nije,
Vjerujem da strahuje
Kako me vidjeti neće.
Stahujem i ja.

Dunav

U ruci
Sliku držim.
Rijeka duga,
Zelena i plava
Smiješi mi se.
Odraz sunca maše mi.
Voda zove
Da s njome zaplivam nizvodno.
Zove da plivam
Obale duž,
Pitome šume da gledam.
Zajedno da mašemo
Licima tužnim.

Gdje je moje lice?
Bez osmijeha shvati da
Daleko sam:
Od tebe, Dunave.

Osta mi samo slika u ruci,
Zgrčenoj, vlažnoj od suza.

Grad bijeli

Vrijeme je da te se sjetim,
U mislima barem da te posjetim.

Ulicama tvojim koračati hrabro,
Srca toploga premda je hladno.

Pogledati zidove koje još se grade,
Gacajući bijelim snijegom koji pade.

Gledala bih pahulje što se na dlanu tope,
Brojala svoje utisnute stope.

Tek u mislima vidjeh grad bijeli,
Grad heroja, grad smjeli.

Tek srcem gledati ga mogu,
Za grad bijeli moliti se Bogu.

Željeznica do Vukovara

Grade moj,
Prugom kad
Željezničkom moći ću
Do tebe?

Željeznom trakom
Kad posjetit ću te smjeti?

Zvuk vlaka
Kako stiže tebi,
Hoće li ga itko slušati htjeti?

Komešanja na kolodvoru,
Hoću li gledati
Iz svoga kupea?
Hoće li se ikad
Željezni div
Zaustaviti na vukovarskom peronu?

Žudnja za tobom, grade

Ponovno mi nedostaju
Ulice tvoje,
Makar ruševne,
Ranjene.
Nekoć natopljene krvlju,
Ja žudim za njima.
Žeđam za tvojim kišama,
Za tvojim oblacima.
Patim za tvojim snijegom.
Sanjarim o tebi, grade,
Jer u tebi nema me,
Niti jednog dana.
Poželim samo
Da te pozdravim,
Da ti mahnem.
Hrabro da koraknem
Ulicama tvojim,
Da suosjećam s kricima
Davno isušenim,
Skupa da se prisjetimo
Prošlosti ružne,
Da te pozovem na oprost.
U žudnji ovoj, grade,
Ja znam da ti to možeš.
Uz moju pomoć
Sigurno hoćeš.
U žudnji ovoj, Vukovare,
Lakše ti je sa mnom,
U žudnji ovoj prevelikoj.

Vukovarka

Grade,
Osmijeh bih da vidiš moj.
Prepoznao bi
Staru stanovnicu svoju.
Ja davno te napustih,
Sad daleko boravim,
No sjetim te se,
Tužno te se sjetim.
Progoni me,
Nosi me, nostalgija ta.
Ništa ona ne pita,
A želim da pita.
Nedostajati mi smio ne bi,
A ja opet vidjeti te želim.
Tek osmijeh da moj vidiš,
Da se sjetiš
Poznanice stare,
Jedne Vukovarke.

Povratak

Vraćam ti se, grade
Čarobni.
Među svodove svoje
Zavij me,
Čuvaj me.
Ponesi me
Vjetrom kroz ulice tvoje
Ranjene.
Pogledom ću ih liječiti,
Vratiti izgubljene korake.
U suton šetati
Obalom tvojom,
Od kraja do kraja,
Vraćajući se stalno.
Grade čarobni,
U meni diše
Želja za povratkom.
Ja se tebi vraćam
Sa željom žarkom.

Dan u Vukovaru

Radujem ti se,
Jedini moj!
Sanjati u snovima svojim
Tako bih te htjela!
Možda uzalud srce mi treperi,
Jadno strepi...
Mudro te potajno čekam,
Suza radosnica ti se raduje..
U noći čudnoj, burnoj,
Punoj bure
Preplavljuje me nostalgija.
U dodir bih da te smjestiti
Mogu,
U oko zamrznuti
Onda kad vidim te.
Pohrliti tebi ususret,
Nježno zagrliti,
Brzo,
Da mi ne pobjegneš...

Igor

Bok! Zovem se Igor Letilović i iz Slavonskog Broda sam. Rodjen sam 14.9.1988 a pjesme pišem od svoje devete i ovo mi je prvi put da ih negdje objavljujem. Hobiji su mi pisanje pjesama, a uz to pomalo pjevam, sviram gitaru i ponajviše volim slušati glazbu. Idem u 4.razred tehničke škole u Slavonskom Brodu, smjer elektrotehničar.

Rajsko Biće

Sjedila si na morskoj hridi,
I slušala šum valova,
Od žarkog sunca ništa se ne vidi,
Al ja znam, to je moja malena.

Otopila bi i najhladniji led,
Ona je poput božanskog svijetla,
Sada je na meni red,
Da me odnese s ovog svijeta.

U neki bolji svijet,
Gdje sunce sija svaki dan,
Koji nije ni ohol ni proklet,
Koji je prekrasan.

U kojem nema suza,
Sve je puno radosti,
U kojem ti i ja,
Živimo u tom svijetu ljubavi.

Ona munjom dolazi,
Na krilima leptira,
A ljetnom kišom odlazi,
U dimu bijelog oblaka.

Ona je rajsko biće,
Bože hvala ti za nju,
Ona je kao neki lik iz priče,
Kao sunce na svitanju.

Suze

Pustio sam suzu na tvom jastuku,
Dok sam te ljubio i držao za ruku,
Jednu suzu ljubavi i sreće,
Ništa nas nikad rastavit neće.

Ni vjetrovi ni zime,
Ni prevare, laži, istine,
Ni kad svijetu dođe kraj,
U nama će uvijek biti raj.

Kad nam srca prestanu kucati,
Mi ćemo se i dalje voljeti,
Kad nam smrt oči zatvori,
Sve će nestati osim ljubavi.

Naše suze sjaju na mjesečini,
Dok gledamo jedno drugo u oči,
Volim kad si mi u blizini,
Pogotovo u ovoj zvjezdanoj noći.

Sjena

Volio sam te kao sto nitko nije,
Ljubio te kao nitko prije,
Bila si moj najljepši san,
Bila si mi sunce i novi dan.

Sad kada te nema,
Ostale su samo sijene
Ostali su neostvareni snovi,
I izgubljeno vrijeme.

Ostala je samo nada,
Pepeo i tama,
Sjecanje na nas,
Bolna uspomena u nama.

Provodim dane u samoći,
Sanjam tvoju kosu i tvoje oči,
Provodim besane noći,
Sve zbog ta tvoja dva oka plava.

Te tvoje oči, duboke kao more,
Blistaju poput sunca na plavom nebu,
Svaki put kad pogledam prema gore,
Vidim tvoje lice.

Razmisljam o tebi,
Satima danima , neprestano,
I znam da me nikad voljeti nećeš,
Tugu držim u sebi.

Ali se ipak nekako nadam,
Da ćeš primjetiti koliko za tobom žudim,
I da ćeš me barem jednom pogledati tim svojim plavim očima.

Ako se to dogodi i ako mi otopiš srce svojim osmjehom,
Niz lice će mi poteći suza , i radosna i tužna,
Što te mogu imati samo u snu.

Moja je ljubav čista i iskrena,
A ja sam za tebe samo sjena,
Samo jedan od milijun ljudi, slučajnih prolaznika, stranaca.

Kišni Dan

Još jedan kišni dan,
Tmuran i tužan,
Još jednom tuga prolazi mojom ulicom,
Poput kapi kiše koje liju niz moj prozor.

Osjećam se usamljeno,
Sjedim i gledam kroz prozor,
Dan je siv, a nebo je crno,
A opet tako svijetlo od gromova koji udaraju poput božjeg bijesa.

Zašto sve mora biti tako morbidno,
Subotnje veče , a ja čamim u svojoj sobi,
Sasvim sam i mislim na lijepše dane,
Vesele, vedre, sunčane.

Kad me ujutro probude sunčeve zrake,
I kad otvorim oči,
Vidim prekrasan dan,
Pun života i suncem obasjan.

On sad postoji samo u mom snu,
Kojeg ću večeras sniti,
I u njemu neće kiša liti,
Bit će pun sunca koje će me grliti

Anita

Anita Srdoč | 22.12.1991 | Rijeka |

u mom srcu!

sada svaki put kada te vidim
pretvaram se da sam dobro.
Kada te poželim dotaknuti
okrenem se i odem
ti si i dalje u mom srcu
u naljepšem siječanju ostao.
Dečko uvijek češ biti u mom srcu
prava velika ljubav je nešto posebno.
Voljeli smi se ludo,
ali on je mene ostavio.
Ti si mene ostavio.
Bez obzira sa kime je sada
nadam se da me je prebolio
i da mu je lijepo.
Da ne pati kao ja,
jer on je još uvijek u mom srcu
u naljepšem siječanju ostao.
U mom srcu je i dalje on ostao
ali vrijeme je da se suočim sa istinom
i da ga izbacim iz mog
srca i nađem sreču sa drugim.
Ti si i dalje u mom srcu.

sunce u očima!

Ti si mene pogledao,
nasmijao si mi se.
Ja sam vidila sunce u očima
kako si sretan što si tu kraj mene.
Kraj mene si dugačiji,
sunce u očima ti je posebno
a to je samo kad si kraj mene
i kad se gledamo.
Nasmijao si mi se
pa si me sa veseljem pogledao
a ja te gledam i vidim
sunce u očima kako ti sije.
Ti si me gledao
i samo si mi se smijao.
Ja sam vidila sunce u očima tvojim,
sretan si što si tu kraj mene.
Kraj mene si dugačiji
samo ti se vidi sunce u očima
i ništa drugo.
Ti si mene pogledao,
nasmijao si mi se.
Ja sam vidila sunce u očima
kako si sretan što si tu kraj mene.
Vidim ti sunce u očima,samo to i ništa više.

trebam te!

kada te zovem ne javljaš mi se
ja trebam te vidjeti
jer bez tebe ne mogu.
Volim te želim te
a još više trebam te.
Daleko si daleko od mene ti.
Zovem te ne javljaš se
a ja tako trebam te vidjeti
i dotaknuti.
Svaki dan mi prolazi
a ja još tebe nisam vidjela
ti si mene zaboravio.
Volim te,želim te
a još više trebam te.
Kada te vidim na ulici
pokušavam ti priči
ali ti se okreneš i odeš od mene.
Trebam te,ja trebam te.
Daleko si daleko od mene ti.
Zovem te ne javljaš se
a ja tako trebam te vidjeti i dotaknuti.
Volim te,želim te
a još više trebam te.
Ja trebam te.

Ti si moj

teško te je zaboraviti
jer u mojim mislima
ti si nešto nezaboravno.
Tek sada shvačam
koliko te zapravo volim.
Ti si poseban
puno mi značiš u mom životu.
Ti si moj život
i onaj sa kojim želim biti
jednoga dana
a kada se to dogodi
bit ču sretna.
Život mi svaki dan
zadaje nove probleme
ali imam tebe
ti si moja ljubav i moj san.
Ti si moj lijek i moj spas.
Ti si moj ostvareni san
i moj najbolji lijek.
Ti si moja ljubav
i moja sreča u životu.
Ti si onaj
sa kojim želim biti jednoga dana
a kada se to dogodi
bit ču sretna,
ti si moj ostvareni san,
koji mi se napokon dogodio,
ti si nešto posebno,
ti si moja sreča

nazovi!

mislim na tebe dok se noć spušta.
nazovi me da ti čujem glas.
i da te pitam kako ti je prošao dan?
dali i ti misliš
na mene kao ja na tebe ljubavi?
nezovi me bilo kada ja ću ti se javiti.
tvoj glas me smiruje tiha je noć nazovi me.
Da te pitam kako si dal ti falim ja
kao meni sada ti?
nazovi me da ti čujem glas.
I da mirno zaspim u nadi da ćeš doć.
nazovi me bilo kada ja ću ti se javiti.
Tvoj glas me smiruje,
Nazovi me.

ja ne mogu bez tebe!

Sutra je opet novi dan bez tebe
isti dan kao i svi ali ne mogu više
da živim bez tebe
priznajem svaki dan spustim suzu jer ne mogu bez tebe
svaki dan mislim na tebe

živim samo za ljubav i za jedan dan da dođeš ponovno
i poljubiš me kao nikada prije
evo dat ču ti sebe ali samo dođi
jer bez tebe sve mi je tmurno .osječam se kao ptica samica,
ja ne mogu bez tebe više ,đođi i poljubi me bar za tren!

volim te!

nočas ču ti doči poljubiti te
i reči ti sve lijepo jer volim te
ti si taj koji mi je u srcu i stalno u mislima
ti si osoba koju volim jako i nedam te nikome
srce volim te.

jako do neba
ne može te nitko zamjeniti jer si poseban
nitko nije kao ti
srce moje najdraže volim te.

SMS

Ti nisi zvijeda ni cvjet
ali si posebna osoba koja mi
je u srcu
ti nisi mrak ni noć
al si tu ,u mom snu
tu na mome jastuku
tebi šaljem poruku

to je to tako snažno
to je to tako posebno
Sms ,dobar znak
baš te volim,baš si drag
Sms ,Sos
daj pozovi me na ples

Povratak ljubavi!!

U kandžama prošlosti kada sam sve sama spremala i nadu i snove.
Da ih imam za nove prilike
Gledala sam izmiče mi taj znak
Samo da mi krene jer netko negdje
postoji za mene. Trebam nekog da mi svjetlo ponudi.
Tko će samnom čitav život provesti.
Sve što želim je povratak ljubavi.
Jer neću preživjeti bez nje ako ti srce otvorim pomozi mi
da ga usmjerim ako je to nešto što nas spaja.
Bit ću zauvijek tvoja do samoga kraja.
Sve što želim je povratak ljubavi.
Tražila sam ali zvijezde gube sjaj!!

Petra

Zovem se Petra i živim u Srijemskim Lazama (okolica Vinkovaca). Rođena sam 16.11.1989.god. Idem u 4. razred Ekonomske škole u Borovu.Do sada sam objavljivala pjesme u književnom časopisu "riječi" u Sisku. Sudjelovala sam dvije godine za redom na literarnoj smotri i osvojila (obadva puta) prvo mjesto. Pjesme pišem od petoga razreda, to su bile dječije pjesme koje su s vremenom odrasle! Šaljem vam neke od mojih novijih pjesama :

Bratu

Budi mi prah
O da, bit ću ti prah!

pogled skiči skačući ručicama
kao od papira krojenih;
prima li tijelo tvoje suho gram priprosti?
Ili oči uklete grabe ka sebi,
i za sebe, svaki zalogaj tvoj, naš.
Zalila sam olujom iz dubine
stijene tvoje, tvoja mlada rebra
golo oko surfati po njima s lakoćom umije.
Strvinar, ptica zvana život
kljuca tvoju, jednako kao i moju,
svjetlucavu dolinu u oku, tik uz zjenicu.
Dragi brate moj!
Krv je tekuća nam zaraza što boli
grize unutrašnjost kojom teče i cvili.
Tvoja će ostati na putanji svojoj
moja će promjeniti smijer.
Leluja ti pogled po meni
strancu tako bliskom,
tko je kriv za to?
Ne sklapljaj smaragdne oči
i ne sjedinjuj trepavice,
jer mi duša postaje balon napunjen helijumom,
a oči modre, mokro bose.
Brate moj najmiliji!
nisi bio tu,
a ipak te opet jednom neće biti.
Dva puta, iz naših ćeš života nestati.
Kormilo ne drži nitko, a olujno je plavo more.
Strvinar kandže širi svoje.

U ime oca i sina i duha svetoga
proglašavam vas prahom!

Noćni Ples

sinoć ti je dlan budio uspavanu leptiricu moju
neiskusna u letu
zaplela se o prst tvoj
navlažio joj se uzdah
zamaglila stakalca
i umorio si joj budnoga čuvara
kosa njena
igrala je tango
nepoznat do tad
poletio si na krilima njenim
i zapeo u nerazuman dah
pritišće sablas u korjenu samom
ne vodi bitku sa vladarem dubina
ne kliži ledom gdje još nitko kročio nije
što ako pukne
ostavila sam prah uzdaha na silu
lakomislen prah
neka te prati dugim vrelim noćima

...

Nisu ti oči plakale
to je virio vodeni patuljak
s vrećicom zelenih jabuka.
Nisu ti usne drhtale
to je korjenje savjesti igralo tango.
Ništa o tome moja ruka nije napisala
sve dok gladni vapaj nije zacvilio.
Ništa moja ruka nije napisala
samo je konstantno
izlazila iz vitraja!

...

Poj nebeskih izgubljenih tragova
zazire u uski prolaz duše od stakla.
Zvono budnih noćnih krijesnica
drma iz sna rođene misli moje
hrle u roju uzdasi
k tebi noćnome anđeoskom demonu moga oka.
Naivno pružam ruku
grizeš je praveći se nevin.

...

Sanjam kako mi se kida kožica oko grudi,
izbija mi čudno crvenilo,
pokušavam ga ukloniti raznim kremama
ali uzalud.
A zatim mi ti nježno prođeš rukom
po prsnom košu
gledajući mi dušu
sklupčanu na niti šarenice,
zažmirim,
probudim se.

...

Zar da ostavimo mrve na stolu poslije ručka?
Ne misliš li da bi bolje došle gladnim pticama
Sa oštrim kandžama?
Napunimo im kljun da ne graču uokolo.
Pustiti zanokticu da prekrije polovinu nokta
pa je tek onda ukloniti?
Ne misliš li da je bolje odmah je odstraniti?
Zarasta previše.

Urbani Život 2

Uhvatiti ribu i čistiti joj zube nije posao ribara
ali je opravdano
ako mu dopusti psihijatar.
Izgubila je posao i sada riba pepeljaru opušcima
bivši joj šalje alimentaciju
zaboravila je srediti nokte.
Ljubav njegovog života ga vara
A on anđeo za kafankim bilijarom.
Sin joj diše pod aparatima
kuc...živjelo pivo
i rastave čas.
Sine ne šmrći bijelo
iako to radi i tata
ali djed je kriv.

Urbani Život 3

Zapalim hormone lude od narodnjaka
Praši se jezik iznad nadvožnjaka
Grickam nokte na rubu slapa
Što simfoniju kroji zbog nekog sklada
Pomiluj ćale ove lude šale
Samo sam tri put' pobjegla iz škole
Zaplakati mogu nek mi suze kupi
Ozlojeđena masa što sjedi u klupi
Luđačku košulju srcu ću stavit
Ako izgovori ime tvoje ja ću ga zadavit
Svijet je ovaj jedan veliki parazit
Pod hitno si nabavi dupli štit.

uz prugu

napad mušketira uglađenih brkova
znoj se miješa s prašinom uz prugu
hajduci su odavno izašli iz mode
ti moj zoro junak u tami ugasle tišine
vlak prvi drugi treći
počet ćemo prodavati vozni red
rušimo čađ i pepeo ostalo iza nas
s čeličnim osloncem u zvijezdama noći
samo nam one pričaju
one nas slušaju u koljevci sna
muškarci i hajduci
izašli iz mode
tehno parti ti i ja

Glasan san

Sanjala sam da se lomi
S
T
E
Nj
E
Sanjala sam da se guši
tu su negdje karibi
šetam s kišobranom
braneći se od sveloga sunca

Sanjala sam gromade
lome se
a mi ti ja oni
S
T
E
Nj
E
M
O
diže se pijesak i nosi zrele breskve
cijedi se sok na naše butine
ližeš ih
lome se

Sanjala sam da se guši
tu su negdje karibi i kratki šorcići
šetamo jarkim suncem s velikim naočalama
sanjala sam gromade
S
T
E
Nj
E
M

Josip Dinješ, Joc

Bliže-30.ima nego fićfirićkim 20-ima...nastojim tu i tamo pa razmišljam i jel postojim...na knot.mojblog.hr sam... čvorast...a ponešto mi objave i na stranici Mirovne (Joc i mr. monkey).

Za Ninu

Samozatajna naracija se proteže do nje!
Alfa i omega Usne.
Ako abeceda uopće i može imati put.
Abeceda je jedno; satkano...
Jesi li protkana poljupcima sijamska ljubavnice?
Shvatiš da jesi tek kada utihne beskrajna bonaca.
Koja ima temelj,
A krov omegu.
Ono između je plafon!!!
Onaj slengovski - znam da kontaš...!

Nas svira veseli akord,
I mnoštvo života nas zamišlja!
Kad se kockamo trema nas ne crta,
A kad ronimo slina nas guta!
Osupnuti bivamo zapanjujućim istkanostima
Tek kada javnosti ponudimo lascivnost!
A privatno se sudaramo otiscima fantazija...

Suhe usne su preselile vlažnost,
I to stvara problem jedino mojoj čednosti
Koja je ionako digla ruke od mene.
Čarapicaj mi se po prsima!
u prezentu!

Apetit

putena grud
i smiraj jalnosti;
iznjedrili su svlačenje
denima sa sebe!
u korzetu proživljavaš
preteću seksu.
igraj se svojim posjedovanjima!
neosporno vladaj sobom!
suverena si na sebi,
sve dok ne pocrveniš -
tad nema kontrole!
bit će prljavog plesa
i ušećerenih datulja
few minute after!

Soba

ja sam kontaminiran tobom
sad znaju to i moji izgriženi nokti...
ti si već intravenozna mnome!
i gluhom vjetru kazuješ
da na ovo vrijeme ne želiš biti sama...
kad u smiraju dobivenog pričaš sa JOOOOOOOOJ
tad univerzalu mijenjaš za superlativ
koji je rečen ali ne i djelom oživljen!
al JOOOOOOOOJ ne opstaje bez zagrljaja -
taj dio si ti patentom zaštitila...
u sklopljenim očima razdvojenost projicira ljubav,
pa fantaziram sa epruvetama
svog fiktivnog labosa
i riješenje pronalazim u jednostavnoj formuli;
VOLIM NA TEBI SVE ZA MOJA USTA!!!

Val

držim joj majicu u ruci s kojom sam poslao osu u život natrag ...
poslijepodnevna sova na trosjedu. reanimirao sam spomenutu osu dok se upoznavala sa staklom!
reanimacija znači i usmjeriti po meni! barem današnjeg dana izmišljotina ...
a dan dosiže toplotni vrhunac dok mene navaljuša ushita kotrlja na branu ...
nema ništa dok ti jedinka ne uđe u nos! val mirisa istančanom usmjerenošću valjuša moju radost ka ...
tad, kad mi uđeš u nos gotov sam! i pamučan ... latentan ... istkan ...
ljubav je plima bez oseke ... s odjećom il bez nje ...
a?
nije li ... ?
možda sutra ne bude 40°c

Namazano Na Moment

Prdac je digresija na temu!
Zato sam i pobrao šamar!
Usviđala si mi se sa zvučnim slovima;
„tukla bih te pa grlila!“
A otkrijem i da ti zulufi mirišu!
Glave u krilu ti
Rastem u šaci.
Hoćeš… Htjela bi!
Tvom prezentu i futuru korjen je u predigri!
Sparina,
sa malo hiperbole smo beživotni
bez vatrene vode u žilama isti ko i s njom!
a sa sramom ne profitni!
Zidovi ofarbani u žuto...
Obraz u crveno!

Sponzori

Contact Us

Prvaci Europe biti će:

Zrnca Mudrosti

Zrnca Gluposti

From Our Friends

Prijatelji