Za Anu Petrić koja je preko udruge Mirovna grupa mladih Dunav volontirala u portugalskoj udruzi Spin Lisabon je postao drugi dom.

Kada se osvrem na početak svog EVS-a u udruzi Spin, čini mi se kao da je od tada prošlo mnogo više od godine dana. Gotovo je teško prizvati zbunjenost, čuđenje i znatiželju koji su me tijekom prvih mjeseci u Lisabonu neprestano pratili. Sve što je tada bilo novo i nepoznato s vremenom se pretvorilo u svakodnevno, uobičajeno. Lisabon je postao moj drugi dom toliko postepeno da gotovo nisam ni osjetila - jednog dana jednostavno sam shvatila da imam neke nove rutine, nove rituale, načine da zaobiđem i nadmudrim sitnice koje su me u početku frustrirale. Ljudi i mjesta koje ranije nisam poznavala polako su se prikrali i postali mi dragi, prirasli srcu.

U 9 mjeseci koje sam provela u Spinu imala sam mnogo zadataka i obaveza, a za mnoge od njih nikada nisam ni pomislila da me čekaju. Kuhala sam za grupu od 30 ljudi, pekla varaždinske  klipiće 5 sati u komadu, organizirala radionicu u okviru razmjene mladih, vodila ture po kvartu, upoznala ljude iz 17 različitih država u jednom danu, pričala na portugalskom pred 70 ljudi nakon samo nekoliko mjeseci učenja tog jezika… Izvrstan je osjećaj imati toliku raznolikost aktivnosti, veliku slobodu eksperimentirati i predlagati vlastite ideje - to je nešto što nije često u formalnijem radnom okruženju a poslužilo mi je kao prilika da ponovo procijenim i sagledam vlastite prednosti i nedostatke te da naučim mnogo novih vještina, isprobavajući ih bez straha od neuspjeha. Iskustvo u Spinu me podsjetilo kako bi trebao izgledati svaki radni dan, kako je to imati zdravu ravnotežu između privatnog života i vremena provedenog u uredu, a svakako me potaknulo i da tome stremim nakon završetka projekta.

No osim prilike za učenje novih vještina kroz iskustvo, rekla bih da je EVS prije svega imao velik osobni utjecaj na mene - to je vrlo intenzivno i emocionalno iskustvo te sam često komentirala s ostalim volonterima kako imamo osjećaj da smo unutar par mjeseci u Lisabonu proživjeli nekoliko godina! Nova mjesta koje smo posjetili, događaji u kojima smo sudjelovali te količina novih poznanika je nevjerojatan - teško je uopće pojmiti broj ljudi koje sam upoznala za vrijeme EVS-a, a neki od njih ostat će mi bliski i nakon završetka projekta.  Budući da smo bili volonteri, svi smo bili vrlo svjesni da ćemo u Lisabonu vjerojatno provesti samo određeno vrijeme te smo pokušali što je bolje moguće iskoristiti svaki trenutak. Naravno, nije sve bilo savršeno i bilo je mnogo teških trenutaka, trenutaka usamljenosti, trenutaka u kojima je došlo vrijeme da se oprostimo od novih prijatelja koji su već bili došli do kraja svoje avanture u Portugalu; no i teški trenuci su se isplatili u usporedbi sa svim lijepim iskustvima koje smo dobili u zauzvrat.

Osvrćući se na te trenutke i osjećaje koji su me pratili kroz prošlu godinu, prisjećam se možda najsnažnije “poruke” koju ću ponijeti sa sobom iz tog iskustva - podsjetnik na djetinje stanje uma u kojem je sve novo i prepuno mogućnosti, a s druge strane praćeno potpunom izgubljenošću i potrebom da se i najjednostavnije stvari nauče ispočetka. Komuniciranje, snalaženje u prostoru (a i vremenu, koje u Portugalu teče nekoliko puta sporije), obavljanje kupovine, nadmudrivanje rasporeda vožnje autobusa… sve što sam kod kuće radila gotovo automatski odjednom je zahtijevalo suludu količinu energije, pripreme i fokusa te uzrokovalo mnogo frustracije. No jednom kada sam se uspjela probiti i savladati sve praktične detalje, otvorio mi se čitav novi svijet za istražiti i upoznati - iako nije uvijek bilo lako, iskustvo se svakako isplatilo!